Obitelj Cindro
Cindro je splitska plemićka obitelj. U dokumentima se spominje od XIII st. Navedena u popisu plemstva koje je Bela IV zatekao u Poljicima 1241. Splitskoj lozi potvrđeno je 1882. austrijsko plemstvo. Članovi obitelji obavljali su različne komunalne dužnosti u Splitu te sudjelovali u javnom životu grada. Godine 1270. IVAN, gradski sudac, potpisuje s predstavnicima Splita mir s gradom Piranom. Njegov sin NIKOLA također je gradski sudac, kao i unuk LOVRO, koji se spominje svjedokom u sporu između Nelipića i Venecije zbog tvrđava Ključ i Knin u prvoj pol. XIV. st. NIKOLA, Lovrin unuk, poginuo je 1400. boreći se na strani izbjeglica u sukobu između "unutrašnjih Splićana" i izbjeglica, a praunuk PETAR prisustvuje 1395, s ostalim gradskim sucima u Splitu, sklapanju mira između zaraćenih trogirskih plemića. Nikolin sin NIKOLA spominje se u ispravama iz XV. st. kao sudac i rizničar splitske katedrale (naručuje srebrni tabernakul od zlatara Petra Girice) te zastupnik splitske općine u Veneciji oko 1452. Rizničar splitske prvostolnice bio je i JEROLIM, koji 1497. sastavlja popis njezina inventara.
Pojedini članovi obitelji Cindro bili su birani za poljičke knezove: DUJAM 1497, sin mu AGOSTIN, koji 1503 ruši mostove preko Cetine prema knežiji Radobolje uspjevši tako obraniti Poljica od Turaka, 1555. i praunuk Agostinov AGOSTIN, Agostinovi sinovi su NIKOLA, borac protiv Turaka i PETAR, paleograf (v. gore) i AGOSTINO, otac JERONIMA, suradnik i prijatelj humaniste I. Lučića (Luciusa), koji je posjedovao bogat arhiv o povijesti Splita i Trogira, na koji se Lučić često poziva, Jerolimov sin AGOSTINO (1663-1716) bio je više puta rizničar splitske katedrale od 1694. do 1716.
Preskačemo nekoliko generacija i dolazimo do suca JAKOVA (1755-1818) koji je za francuske vladavine bio načelnik Splita od 1806-1808, a potom je od 1811 do 1813 tu dužnost obavljao brat mu JOSIP. U slijedećih nekoliko generacija susrećemo Cindrove kao općinske vijećnike i prisjednike, suce i povjesničare (JEROLIM, 1814-1875, profesor povijesti i upravitelj splitske gimnazije, autor povijesnih radova). ANTE (?-1904), živopisna ličnost, bio je poručnik u austrijskoj vojsci, a istupivši iz nje, prelazi ruskim jedinicama i sudjeluje u krimskom ratu, gdje se istie hrabrošću (Georgijevski križ, vlastoručno pismo cara). Po završetku rata vratio se u Split, ali nakon izbijanja bosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878) pridružuje se ustanicima. Zanimljivo je da su mu braća AUGUSTIN i BENVENUTO bili istaknuti autonomaši, članovi autonomaške općinske uprave (Benvenuto je bio kustos prirodoslovnog muzeja u Splitu), dok mu je nećak JOSIP (djed sadašnje generacije Josipa i Nikole), profesor u Kotoru, Dubrovniku i Splitu, također kao dobrovoljac sudjelovao u bosansko-hercegovačkom ustanku 1875. i 1876. Po povratku u Split bori se protiv autonomaša. Ističe se radom u kazališnoj družini Slavjanskog napretka. Bio je jedan od prvih nastavnika tjelovježbe u splitskoj gimnaziji te među utemeljiteljima srednjih škola za žensku mladež u Dalmaciji (zaslužan za otvaranje prve ženske građanske škole u Splitu). Odlučna je bila njegova uloga u pobjedi narodnjačke stranke nad autonomašima, pa je član prve hrvatske splitske općinske vlade pod vodstvom Gaje Bulata. Kćerka mu CVIJETA, koncertna pjevačica i pedagog, poučavala je pjevanje na glazbenoj školi hrvatskog pjevačkog društva "Zvonimir", a na svojim muzičkim večerima, značajnim za muzički i kulturni život Splita u međuratnom i poratnom razdoblju okupljala istaknute glazbenike - izvođače i skladatelje.