POVIJEST UTEMELJENA KULTUROM I VRIJEDNOSNIM IDEALIMA

NEPOZNATO DJELO HRVATSKE FILOZOFIJE 20.STOLJEĆA

(Recenzija knjige Dr.Julija Makanca "Uvod u filosofiju poviesti")

Kada se i ako se u starim bibliotekama i arhivima pronađe neki rijedak primjerak neke knjige ili još više ako se pronade kakav "izgubljeni", zaboravljeni, a neobjavljeni rukopis, obično iz već minulih stoljeća, tada se to s pravom zove otkriće! Takva otkrića mogu biti vrijedna i zanimljiva, ponekad upravo senzacionaIna, no ukoliko je riječ o barem stoljeću-dva tad se i otkriće i nepoznatost, unatoč iznenađenju, pa i onog habent sua fata libeli, ipak nekako uzima kao nešto - barem uvjetno govoreći - "normalno". Ali da djelo iz sredine 20. stolječa može biti "nepoznato" i to ne samo jer je zanemareno ili necijenjeno, nego stoga što se čak i ne zna za njega, pa pronalaženje u istom tom stoljeću postaje otkriće, prilično je neobičan i rijedak događaj. A upravo to je slučaj s filozofskim djelom Julija Makanca Uvod u filosofiju poviesti.

Međutim, napomenemo li za širi krug publike i navlastito za mlade generacije koje ne znaju tko je bio dr. Julije Makanec, da je riječ o čovjeku politički teško "nepodobnom", koji je svoje djelo napisao u demonizirano i prešučivano, a historiografski falsificirano vrijeme između 1941. i 1945., onda će stvari postati jasnije. Dodamo li još da je dr. Julije Makanec za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske kratko vrijeme bio 1943. izvanrednim profesorom na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, a već od listopada iste godine ministar narodne prosvjete, tada će biti još jasnijim kako se u proteklim desetljećima dominacije "dijalektičkog i historijskog materijalizma" nije moglo ništa znati za djelo koje raspravlja o filozofiji povijesti sa posve drugačijih, upravo protivnih pozicija. Možemo stoga smatrati gotovo čudom, da je djelo uopće sačuvano.

Nije prigoda ovim kratkim zapisom upuštati se u prikaz i komentare političkog djelovanja Makančeva, nego je nakana upozoriti, no također istaknuti njegovu vrijednu i originalnu aktivnost kao filozofa. I to upravo za jedno važno i specijaIno područje filozofije, za područje spoznaja, što je tako često insuficijentno, zbrkano, svjesno ili nesvjesno determinirano, upravo blokirano u glavama premnogih ljudi s utjecajem na praktična shvaćanja, gledišta i djelovanja hrvatskih intetektualaca. Riječ je, naime, o problemu povijesti, koja, naravno, nije nešto samo puko prošlo, sa ili bez "optimizma pamćenja", svejedno.

O karakterizaciji hrvatskog duha

Filozofija povijesti, koliko god se o njoj relativno malo vodila briga, nije nešto čega "nema" u hrvatskoj filozofiji. Ne treba zanemariti pri tome ni okoInost da je u tom pogledu tijekom druge polovice 20. stoljeća hrvatskom intelektuaInom sferom diktatorski pretenciozno dominiralo marksističko shvaćanje povijesti, tzv. "historijski materijalizam", koji nam je, istini za volju, otvorio uvide u neke važne istine, no isto tako za sobom ostavio suviše dogmatizma, zabluda i falsifikata, iz čega su tad proizašle premnoge sumnje i pomutnje. Dogodilo se to usprkos činjenici što je u hrvatskoj filozofiji filozofija povijesti često upravo sustavno razvijana: u renesansi već kod Franje Petrića-Patriciusa, a u novije doba kod Ante Starčevića, Gjure Arnolda i Alberta Bazale primjerice. Zato teorijsko nastojanje dr. Makanca treba vidjeti u osloncu na dostignuća hrvatske misli (Starčević, Arnold), a istovremeno u širem kontekstu europske povijesti filozofije, naročito novije, iz 19. stoljeća, i one Makancu suvremene, iz europskog konteksta prve polovice 20, stoljeća.

Makanec je razvio filozofiju povijesti u kojoj se ono povijesno strogo razlikuje od prirodoznanstvenog, a za svoj logički temelj ima kulturu kao "točku dodira prolaznog s vječnim", pri čemu je ona zapravo čovjekova sudbina (!). Povijest je zato za Makanca strukturirana ispreplitanjem i sukobljavanjem različitih vrijednosti, što se javljaju i djeluju kao ideali. Pa premda je Makančevo djelo dovršavano u plamenu i neizvjesnosti drugog svjetskog rata, završna poglavlja, završne stranice knjige koja je pisana misaono trijezno i promišIjeno, napisane su s očitim zanosom, s plemenitim pathosom i, ako je dopušteno reći, s jednim superiornim optimizmom: unatoč, usprkos, nezaobilaznim aporijama pisana je s povjerenjem u afirmaciju i hijerarhiju pozitivnih "vriednota". To je knjiga koja možda baš zbog toga do danas najbolje izražava i sublimira bit hrvatstva; ona gotovo spontano daje sasvim neposrednu, ali zato temeljnu i temeljitu deskripciju hrvatskog povijesnog bića, zapravo karakterizaciju hrvatskog duha.

O sadašnjem izdanju

Knjiga, o kojoj je ovdje riječ, zapravo je zahvaljujuči sretnim okolnostima i ljudskoj (obiteljskoj, hrvatskoj) požrtvovnosti, kako je već naprijed rečeno, sačuvani rukopis. Manuscript u osnovici čine predavanja što ih je Julije Makanec kao sveučilišni profesor držao na zagrebačkom Hrvatskom sveučilištu 1943. godine, predavanja, koja ni u kom slučaju nisunaprosto samo nastavničko iznošenje stanovite građe nekog predmeta, nego čini izvornu misao, iznošenje vlastitog i - u nadovezivanju na noviju europsku, ali i hrvatsku tradiciju, te s uvidom, s osloncem na svojedobno suvremenu filozofiju - osebujnog stajališta. Budući da je riječ o predavanjima, valja upozoriti kako se ne radi tek o sabranim pripremnim zabilješkama i nacrtima. Rukopis predstavlja završni čistopis, očito priređen za tisak u obliku knjige, s uvodom i podjelom na poglavlja, od kolih se barem za jedno već znalo da je objavljeno kao samostaIna studija (o Nietzscheu).

Rukopis, (uz još nekoliko sačuvanih), postojanje kojega je za hrvatsku filozofiju i uopće kulturu otkrio dr. Pavo Barišić, pod nazivom Uvod u filosofiju poviesti, sada objavljen tiskom kao cjelovita knjiga, sastoji se od 256 autorskih kartica teksta. Knjiga, kojoj je priredivač također dr. Pavo Barišić, popraćena je nužnim i korisnim, za takve slučajeve uobičajenim, ali važnim dodatcima (još otprilike oko 60 kartica). Dodaci se sastoje od uvodnog kratkog i nezaobilano informativnog Predgovora, te nakon teksta Makančeva djela opšimijeg Pogovora u kojem se govori o zapostavljenosti Makanca ne samo kao političke osobe, nego kao zrelog hrvatskog filozofa od ranga i formata. U Pogovoru se osim toga iznosi bogata, intenzivna i tragična biografija Makančeva, te napokon interpretira i komentira prezentirano Makančevo djelo s ukazivanjem na duboku povezanost s najistaknutijim europskim filozofima uz inzistiranja na karakterizaciji korelacija i podvlačenju, upravo isticanju, afirmaciji misaone samostalnosti, uz opravdano naglašenu pozitivnu ocjenu djela. Pisac je tog dragocjenog Pogovora koji nas upoznaje s dosad nepoznatom osobom, s prešućivanim hrvatskim filozofom 20. stoljeća zaslužni priredivač knjige.

Kao dodatak važno mjesto u knjizi zauzima Bibliografija radova Julija Makanca s ukupno 56 bibliografskih jedinica, gdje su zabilježeni još neki Makančevi rukopisi, što ih također treba smatrati otkrićima. Međutim, zapanjujućim je za gotovo nepoznatog autora! - ne samo impresivan broj bibliografskih jedinica, nego takoder širina kao i ozbiljnost, bogatstvo, onda problematsko produbijivanje različitih misaono-filozofskih kompleksa, koji se ne odnose samo na jednu specijalistički usku temu. A to rezultira sasvim drugačijom slikom Julija Makanca filozofa, no i hrvatske filozofije 20. stoljeća. Sve te činjenice bacaju osim toga novo svjetlo i na Julija Makanca kao političku osobu, jer se i za nju, tj. o njemu, kao političaru, jedva išta uopće znalo u proteklih zamalo već pola stoljeća. Naročito ne s pozitivnim predznakom! Kao što se u svjetlu sada tiskom publiciranog djela (no i onih samo rijetkim znalcima znanih podataka odnosno samo rijetkim specijalistima od ranije poznatih tekstova o problemima države, filozofiji prirode ili estetike) Makanec otkriva kao oštroumni, samostalni, lucidni hrvatski mislilac od ranga s pregnantnim, preciznim i pronicavim oblicima modernog mišljenja, no jasnim, transparentno jednostavnim načinom izražavanja, tako se iz ekstenzivne bibliografije - ukoliko ju se do sada može držati potpunom - otkriva Julije Makanec kao ličnost i osoba široke, ali jasno profilirane kulture.

Kapitalno djelo

Što se pak tiče samog Makančeva Uvoda u filosofiju poviesti valja naročito i posebice, baš navlastito istaknuti da je riječ o sistematskom filozofskom djelu, sustavno zamišljenom i sustavnom u provedbi; djelu, koje od početka polaže računa o svom predmetu i metodama, koje svoje probleme razmatra i razradu je svestrano, s uvođenjem sadržajnih kompleksa što su značili produbljivanje, inovaciju i obogaćenje preokupacija vlastitog problematsko-tematskog područja u razmjerima europske i hrvatske suvremnosti; a to je navlastito u Hrvatskoj značilo, nakon povremenih rjeđih priprema, otvaranje sasvim novih obzora. Zato se bez ikakva pretjerivanja može reći da je spis Julija Makanca Uvod u filosofiju poviesti za Hrvatsku općenito, a navlastito za hrvatsku filozofiju, kapitalno djelo podjednako u "čisto" filozofskom, ali takoder i politološkom, no isto tako i kulturološkom aspektu. To je kapitaIno djelo hrvatske filozofije 20. stoljeća, koje nije namijenjeno samo kao lektira uskoj struci filozofa.

ZLATKO POSAVAC

(VJESNIK. prilog DANICA, 3.siječnja 1994.)